Kampućija (I): Genocid kao turistički adut

Kao što sam već rekao, ili ću reći negdje drugdje na ovom blogu (ovisno kojim redom čitate teme...), u Kampućiji sa izuzetkom nekoliko sjajnih* turističkih bisera nema baš previše toga za vidjeti. S druge strane, jedna od stvari po kojoj baš svi znaju Kampućiju jeste kombinacija par riječi od kojih i onima koji su vazdan vukli keca iz Historije pođe nekakva jeza uz kičmu: Pol Pot, Crveni Kmeri, Killing Fields.

* Al' ono fakat!

Kampućija (II): Zemlja Lexusa i prosjaka

Tipično za jedno sje.ano, rastureno, izmoreno i izmoždeno društvo, Kampućija je danas zemlja ogromnih kontrasta između onih koji imaju sve i onih koji jedva da imaju sve svoje udove na broju... sje.ano društvo nema svoje normalne načine stratifikacije ljudi po klasama, ugledu, znanju, uspjehu i slično, već postoje samo PARE kojih imate ili nemate (što mi ovo odnekle zvuči poznato..?).

Obrazovanje, vjeronauka i Djeda Mraz u Kantonu Sarajevo

Neki pametni ljudi (vrlo definitivno ne bosanci) su više puta utvrdili i empirijski dokazali izravnu korelaciju između pažnje koju jedno društvo poklanja obrazovanju i nauci i njegovog blagostanja. Svaka uložena minuta vremena, truda, mrva pameti i marka iz budžeta, vraćaju se društvu stostruko i na sve moguće načine. Vrijedi, naravno, i obrnuta korelacija: svaka uskraćena marka, svaki nemotivirani profesor i istraživač, svaka frustracija tete u vrtiću – jedna više budala koja napušta obrazovni sistem, jedan patent manje, jedna marka zarade od izvoza manje, jedna više marka potrošena na uvoz nečega što sami nismo znali napraviti. 

Kampućija (III): Angkor Wat: kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more?

Angkor Wat je totalno ludilo! A Kampućija generalno kao zemlja ne da gledat u sebe... da nije onako finih ljudi i pokoje atrakcije (vidi: Genocid, Sihanoukville), čovjek ne zna u šta bi gledao. Razvaljeni gradovi, sirotinja koja se valja ulicama, prašina ili blato (zavisno od sezone), slumovi, fabrike koje eksploatiraju bagatelno jeftinu radnu snagu i nepostojanje zakona pa izbacuju svoj otrovni otpad izravno u rižina polja ili ljudima pred kuće, prazna polja na kojima ništa ne raste jer su prepuna mina, bogalji koji su pronašli neke od tih mina, šikare na mjestima gdje su nekad rasle bujne džungle, koje su posjekli do zadnjeg (skupog tropskog) drveta. Uglavnom DNO dna! 

Kampućija (IV): Patnja u Sihanoukville-u

Znate šta?! Pošto sam se već i previše raspisao na drugim dijelovima priče o Kampućiji, mogao bih vas poštediti svoje neizmjerne mudrosti i vještine pisane riječi (hm, zapravo bi se to danas trebalo zvati 'kucana' riječ!), pa ću ovdje poredati sve same slike. A slika, kao što je to pažljivim čitaocima ovog Bloga poznato ''govori 1000 riječi, znaš!'' (© V.Ž.)

Nj.V. Balkanski novinar

Kako započeti priču o liku i djelu balkanskog novinara? Nimalo lako. Jer, za razliku od nekih drugih (možda bi trebali reći 'običnih') tipova poput ljekara, inženjera, seljaka i slično, novinar nije jednoznačna profesija. To čak nije ni profesija kao takva, više je riječ o pozivu mesijanskog tipa, koji shodno tome privlači odgovarajuće karaktere ljudi koji tu profesiju žive a ne samo obnašaju da bi kroz nju ostvarili nešto tako trivijalno poput prihoda ili profesionalnog uspjeha...