Jakarta – ne d'o Bog nikom!

Stvarno je postignuće napraviti grad u kojem živi 13 miliona ljudi, a u kojem većina posjetioca završi sjedeći i zijevajući u lobijima svojih hotela. Ali eto, indonežani su dobro zapeli i uspjeli. Treba otići i vidjeti da bi čovjek povjerovao. I ni zbog čega drugog...

Taj nesavladivi engleski (3)

Taj nesavladivi engleski... (2)

 Autoru je očito teško biti focusED... :)

Kampućija (I): Genocid kao turistički adut

Kao što sam već rekao, ili ću reći negdje drugdje na ovom blogu (ovisno kojim redom čitate teme...), u Kampućiji sa izuzetkom nekoliko sjajnih* turističkih bisera nema baš previše toga za vidjeti. S druge strane, jedna od stvari po kojoj baš svi znaju Kampućiju jeste kombinacija par riječi od kojih i onima koji su vazdan vukli keca iz Historije pođe nekakva jeza uz kičmu: Pol Pot, Crveni Kmeri, Killing Fields.

* Al' ono fakat!

Kampućija (II): Zemlja Lexusa i prosjaka

Tipično za jedno sje.ano, rastureno, izmoreno i izmoždeno društvo, Kampućija je danas zemlja ogromnih kontrasta između onih koji imaju sve i onih koji jedva da imaju sve svoje udove na broju... sje.ano društvo nema svoje normalne načine stratifikacije ljudi po klasama, ugledu, znanju, uspjehu i slično, već postoje samo PARE kojih imate ili nemate (što mi ovo odnekle zvuči poznato..?).

Kampućija (III): Angkor Wat: kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more?

Angkor Wat je totalno ludilo! A Kampućija generalno kao zemlja ne da gledat u sebe... da nije onako finih ljudi i pokoje atrakcije (vidi: Genocid, Sihanoukville), čovjek ne zna u šta bi gledao. Razvaljeni gradovi, sirotinja koja se valja ulicama, prašina ili blato (zavisno od sezone), slumovi, fabrike koje eksploatiraju bagatelno jeftinu radnu snagu i nepostojanje zakona pa izbacuju svoj otrovni otpad izravno u rižina polja ili ljudima pred kuće, prazna polja na kojima ništa ne raste jer su prepuna mina, bogalji koji su pronašli neke od tih mina, šikare na mjestima gdje su nekad rasle bujne džungle, koje su posjekli do zadnjeg (skupog tropskog) drveta. Uglavnom DNO dna! 

Kampućija (IV): Patnja u Sihanoukville-u

Znate šta?! Pošto sam se već i previše raspisao na drugim dijelovima priče o Kampućiji, mogao bih vas poštediti svoje neizmjerne mudrosti i vještine pisane riječi (hm, zapravo bi se to danas trebalo zvati 'kucana' riječ!), pa ću ovdje poredati sve same slike. A slika, kao što je to pažljivim čitaocima ovog Bloga poznato ''govori 1000 riječi, znaš!'' (© V.Ž.)

Vijetnam I: Uvod ko iz serije Znanje-imanje

Vijetnam je jedna od neispričanih putničkih priča, zemlja o kojoj mislite da sve znate, a opet ništa ne znate... u mnogo stvari je Vijetnam jedna od rijetkih zemalja u Aziji za koje još uvijek vrijedi onaj već otrcani marketinški slogan ''Truly Asia'' (istinski Azija), sa kojim se neosnovano kite neki drugi frankeštajnski miksevi istočno-zapadnih društava, koji su u tim miješanjima izgubili ono što je dobro od istoka a prigrlili ono najgore od zapada, pa se sa tim sada još pokušavaju ponositi...

Vijetnam II: Hanoi

Ako zanemarite četiri miliona kamikaza koji ulicama samoubilački jezde biciklima, skuterima, triciklima, rikšama, autima, kamionima i pokušavaju ubiti svaku volju za životom (a počesto i sam život) malobrojnim turistima, Hanoi je zapravo divan i čak romantičan grad, prepun historije i volje za životom, koju nisu uspjele zatrti ni američke bombe koje su ga ravnale deset godina, niti divlja lokalna verzija socijalizma, koja ga ravna od kad je amerikancima dosadilo, pa su otišli to raditi negdje drugdje...

Vijetnam III: Vozilice i prometalice

Promet je nešto, kako da se izrazim – neopisivo. Kada sam tražio informacije o Vijetnamu prije dolaska, iznenadio sam se kada sam pročitao da se u ovoj zemlji 'teorijski' vozi desnom stranom. Sve što vam nije jasno, samo vam se kaže kada prvi put pokušate preći i najmanju sporednu uličicu negdje u Hanoiu (ili bilo kojem drugom mjestu, što se toga tiče...).

Vijetnam IV: Opet Hanoi, pa Halong Bay

No nazad na Hanoi (kojem se vrijedi vratiti, za razliku od većine drugih mjesta u Vijetnamu). Bez obzira što ćete, nakon što u roku u od sat vremena vidite barem tri saobraćajke, pomisliti kako u Hanoiu živi sve go' luđak, zapravo samo morate sačekati da dotični sjašu sa svojih projektila na (uglavnom) dva točka, dočim kamikaze postaju nasmijani haveri cijelog svijeta, koji zagrljeni na obalam jezera gledaju u vodu, plešu po parkovima, ili onako sebi za dušu sjede na klupama i sviraju...

Vijetnam V: Open Bus

Vjerojatno najbolji način za obilazak Vijetnama u vlastitom aranžmanu jeste putem tzv. 'Open Bus-a', koji predstavlja vijetnamsku verziju hopper bus-a, u kojem platite jednu kartu za relaciju sa kraja na kraj zemlje (iz Hanoia do Saigona ili obratno), usput stajući na svim interesantnim lokacijama u kojima mislite da vrijedi ostati dan-dva ili više...

Vijetnam VI: Hue

Hue se reklamira kao nekakav imperijalni grad, sjedište dinastije Nghuyen, ili nešto u tom folu. Mada svi očekuju nekakvu grdnu starinu (ipak je ovo Azija), citadela koja je predstavljala sjedište cara zapravo potiče iz 19. vijeka, kada je ova dinastija zasjela na tron, osnovala grad, i kada je Vietnam već uveliko padao pod francuski kulturni i politički uticaj, što se vidi i po arhitekturi utvrđenja. Imperijalni dvor unutar citadele je predstavljao lokalnu verziju zabranjenog grada u Beijingu, ne pretjerano impresivnu, ali zasigurno dovoljno carsko kičastu...

Vijetnam VII: Hoi An, Nha Trang i Mui Ne

Blagoslovljen kartom za Open Bus, stajem na svim stanicama turističkog itinerera po Vijetnamu, pa tako i u ova tri gradića. Ovaj prvi (Hoi An) je šarmantan, sav je šminka i po danu, a pogotovu po noći, kada se pretvara u pravi grad-licitarsko srce... diskretno osvijetljene ulice (ovo morate primijetiti, jer je ulična rasvjeta poprilična rijetkost u Vijetnamu, Tikka vlada!), male radnjice, restoranćići i kafanice na obali rijeke... a sve skupa nema baš previše stranaca, uglavnom je ova šminka za lokalce koji tu dolaze da odmore dušu i tijelo...

Vijetnam VIII: Jezik(ci)

Vijetnamski jezik je nekad zapravo bio jedna od varijacija kineskog (nemojte ovo doduše slučajno spomenuti nekom vijetnamcu!). Pisan je kineskim karakterima, koji si nekad u 18. stoljeću zamijenjeni vijetnamskim varijantama. Na kraju su ih francuzi spasili belaja i u 19. stoljeću uveli latinski alfabet. Nejse, to ste već čuli. Uglavnom, vijetnamski je jezik užasno teško naučiti (kažu oni što su probali), tako da ni oni stranci koji tu žive ne pokušavaju da nauće čak ni one uobičajene fraze i izraze za uvlaćenje lokalcima tipa 'fala', 'lijepa si', itd. 

Što nas ostavlja sa: Nj.V. ENGLESKI jezik.

Vijetnam IX: Zagađenje? Aha šta ima! ;-)

Jedna od prvih stvari koju primijetite u Vijetnamu jeste ogroman broj ljudi na ogromnom broju motora kako nose maske za lice. Prirodni zaključak jeste da to čine zbog zagađenja zraka, koje u gradovima poput Hanoia i Saigona vjerojatno jeste poprilično. Malo pažljivije zagledajući shvatite da nisu u pitanju samo maske preko usta, već ih većina nosi i rukavice (uglavnom vunene, u tropskoj klimi, oj majko!), duge rukave, šalove, kape nabijene preko ušiju, ili čak nekakve specijalno napravljene nindžaste maske, koje pokrivaju cijelu glavu i vrat izuzev očiju, a na očima zato nose ogromne sunčane cvike...

Vijetnam X: Saigon

Već standardna frka i gužva, ali i pokoji neboder, sa (što ti je reć!) heliodromom 'tatrane

Budala ko ja u ulici načičkanoj sa jedno 800 hostela i hotela svih vrsta i kalibara morala je probrati hostel koji kao da je ispao ravno iz kakvog filma koji predstavlja pokušaj ekranizacije stripa Alan Ford, sa natruhama Adams Family zapleta i karaktera. Kao i većina ustanova ovog tipa u Vijetnamu, porodično je vlasništvo, što garantira živopisnu atmosferu gdje je prostor oko recepcije zapravo dnevna soba porodice. Mnogobrojno (ipak je ovo Azija!) krdo male djece je uvijek u pokretu, najmanje jedna friško skinuta pelena svojom aromom pokušava potisnuti mirise iz kuhinje, na putu do sobe probijate se kroz nagomilane bicikle, motore, dječija kolica i ruksake vakih ko ja koji upravo negdje odlaze ili od tamo dolaze, ko bi nam ga znao...

Vijetnam XI: Cu Chi (Ku Ći) tuneli i inače šta vidjeti u i oko Saigona

Vijetnamski Ljiljani :)

U i oko Saigona neba baš nešto Bog zna šta vidjeti... od stvari koje ne smijete fuliti jesu Muzej ratnih ostataka (dok se nisu pomirili sa amerikancima, tj. donedavno, zvao se Muzej američkih ratnih zločina), kao i Cu Chi tuneli... kažu da treba čamcem obići deltu Mekonga, al' meni je bilo mrsko pa sam to ostavio za drugi put....

Nebo pada na Kuala Lumpur! Sky is falling down in Kuala Lumpur!

Večeras je nebo prijetilo da će pasti na Kuala Lumpur.... svi su zabrinuto gledali u vis!

Charlie Brown Cafe, my favorite haunt in Singapore.... free WiFi too, doesn't happen often 'round here!