Mt. Kinabalu (4095m) reklamiraju kao najviši vrh između Himalaja i Papua Nove Gvineje, što manje govori o njenoj visini, a više o tome da u južnoj Aziji i Okeaniji baš i nema nekih turbo-visokih planina. Helem, 4 milje je 4 milje burazeru, što je dovoljan izazov i razlog za Che-a da na vrh pokuša pobosti zastavu revolucije!
Budući da vremena za pokretanje širokih narodnih masa od srijede popodne (kad je skonto da će ić') do petka ujutro (kad je kren'o) nije bilo, Che se na revolucionarni pohod u džungle Bornea hrabro zaputio sam.
 |
| Na licima ovih drugova se vidi da su spremni na sve, ali ipak, Che je odlučio krenuti sam... |
Također zbog kratkoće vremena odlučio se protiv revolucionarnog čina otmice aviona (kako pravi revolucionar inače putuje svijetom) već je, premda nerado, mrskom kapitalisti platio povratnu kartu za Kota Kinabalu. Revolucija, naravno, ostaje Che-ovo trajno opredjeljenje, samo je ovaj put morao u utorak nazad na pos'o, pa se odlučio na revolucionarni kompromis sa truhlim kapitalizmom.
Po polasku u Kota Kinabalu, glavni grad malezijske savezne države Sabah* na Borneu, drug Che je, po običaju, iz solidarnosti sa potlačenom radničkom klasom potražio neki jeftiniji smještaj.
* Valjda zato što je najistočnija, pa se tamo prvo klanja Sabah, oštroumni je zaključak druga Che-a.
Nakon što je stekao uvid u kvalitetu jeftinijeg smještaja i patnje ovdašnje radničke klase, drug Che se ipak odlučio na nešto skuplji hotel jerbo se lideri revolucije moraju dobro odmoriti da bi bili u stanju suočiti se sa revolucionarnim izazovima koji će uslijediti.
 |
| Nek si ti jeftin, nama revolucionarima je draža borba sa klasnim neprijateljem od borbe sa stjenicama... |
Ostatak vremena u Kota Kinabalu, Che je proveo tražeći rukavice jer su mu lokalni doušnici odani uspjehu revolucije dojavili da je gore na brdu praavo hladno i da će se, bez obzira što mu u grudima plamti revolucionarni oganj, bez rukavica i kape smrznuti ko p..ka. Traženje rukavica u gradu u kojem je prosjek temperature zraka 35°C umorilo je Che-a, koji se nakon uspješno obavljene kupovine odlučio odmoriti na rivi koja, uzgred budi rečeno, nije ni nalik onoj splitskoj, samo more jednako smrdi.  |
| Budući lokalni hojrati, pardon, revolucionari, treniraju za revoluciju |
Mrska kapitalistička turistička agencija dala je sve od sebe da ugrozi revoluciju, zakazujući polazak iz Kota Kinabalu u vrlo nepovoljnom terminu za početak revolucije – 6 ujutro. Che je sinoć malo kasnije legao, ali je, revolucionar kakav jeste, posljednjim atomima snage uspio prebaciti se sa položaja 'krevet' na izmješteno komandno mjesto 'minibus', pri tome fulivši doručak (i krepavši od gladi, al' to je nešto na šta su revolucionari uvijek... hm, spremni). Slijedi 2,5 satno truckanje džunglama Bornea o kojem vam Che ovom prilikom ne može reći ništa jer je obeznanjen hrkao* na zadnjem sjedištu.
* tvrde neprijatelji revolucije
 |
| Truckajući se gladan, Che je usnio da je u najvećem restoranu na svijetu... |
Mt. Kinabalu je jedna od onih planina koje se ne vide iz daleka, već samo u jednom momentu pred vama izrone u svoj svojoj veličanstvenosti. Prizor ogromne planinčuge obasjane ranojutarnjim sunce odagnao je umor sa Che-ovog lica.
Isti je prizor imao manje uspjeha u odagnavanju kruljenja iz Che-ovog stomaka...
Isti je prizor imao manje uspjeha u odagnavanju kruljenja iz Che-ovog stomaka...
Mt. Kinabalu je, također, jedna od onih planina gdje uspon počinje... ODMAH i ne prestaje do samog vrha. Na cijelom putu od 8,5 km od podnožja do vrha ima ukupno jedno 8,5 metara ravne staze (odnosno oko 0% od totala, kol'ko se ja razumijem u matematiku). Vrijedni domaćini su se potrudili da se gosti osjećaju kao kod kuće* pa su gdje god su mogli uklesali ili nasuli stepenice radi lakšeg kretanja po strmoj i vječno mokroj i skliskoj stazi.
* Gosti koji žive na 19. spratu nebodera u kojem je crko lift, tj.
 |
| Ja sam mali vodopad na početku staze... ispred mene je ovih 8,5m ravnog :-) |
Inače je (navodno) put uzbrdo pravo 'scenic'... što se Che-a tiče, mogli su reći i da ima pogled na Australiju, kad se odozgo ništa ne vidi od magle i oblaka... za nadati se da tako neće biti i na vrhu, pa da se mora opet penjat da vidi čovjek gdje je bio...
 |
| Očaravajući pogled sa vidikovca na 2700m |
 |
| Na Borneu maline rastu na 2800m, valjda im niže prevruće... luda jedna zemlja... |
 |
| Još malo klizave i strme staze... nije odavno... |
 |
| Oni kojima dohaka navedena staza pa slome nogu idu nazad krkače... hmm, ideja!?! |
Nakon par sati uspona (od 3-6, ovisi koje ste kondicije) stiže se na 3200m, gdje su locirani domovi, odnosno Huts. Mjesto se zove po prvom od napravljenih domova, Laban Rata. Domovi su super udobni, dobijete i fantastičnu večeru, jedino što fali je kakva vatrica u kaminu... što zbog ugođaja, što zbog temperature (oko 5°C, brrr!)
Ukupno u 3 doma postoji 200 ležajeva, što je i maksimalni broj planinara koji se smije penjati u jednom danu. Nije šala, dobijete akreditaciju na ulazu i vodiča (vodič je tu samo da vam klepe pare, nemaš se gdje izgubit... doduše posluže i za nositi ruksake levatima, odnosno za nošenje samih levata kad slome nogu...). Che-a je njegov vodič stigao sat vremena po dolasku u dom... malac baš nije u kondiciji :-)
 |
| Imal' išta ljepše nego kad te na 3200m dočeka ovakva ljepota i vruć čaj? :-) |
Dom je oblijepljen motivacijskim posterima i parolama da podigne one izmorenog duha :)
 |
| Mudro zvuči! |
 |
| Pogled kroz prozor doma sa 3200m gore u oblake... dajgle ulične rasvjete revolucije ti! (ne radi, naravno, tu je samo da pokvari sliku) |
Naveče se u domu daju instrukcije levatima koji će sutra prvi put zakoračiti na ferratu... ko sve završi na ferrati....
 |
| Veseli japanci otkrivaju karabiner... |
Polazak na vrh je (treba li reći 'naravno') u gluho doba negdje oko 1 ujutro... tj. taman kad si uspio zaspati... Che voli planine, ali vala ova buđenja nigdje veze. Kada jednom pobijedi revolucija, jedan od prvih zakona odnosit će se na zabranu ranog buđenja u planini a i u dolinama, kad smo već kod toga... što je najsmješnije od svega, navedeno rano ustajanje isplanirano je prema tempu najsporijeg penjača da se isti nađe na vrhu taman u zoru i gleda taj čuveni izlazak sunca odozgo... budući da Che nije razvlaka nego je nagulio prema vrhu ko da ga gore čeka ne znam ti šta, on se, zajedno sa još par penjača željnih slave našao na vrhu dva sata prije zore... pa je malo dodijalo čekat gore to sunce, pa se malo i prileglo i odspavalo, da nadoknadimo to što su nas onako rano i bezze budilo... jebi ga, hoš' ti glumit brzog Gonzalesa...
 |
| Puf pant, neće niko prije Che-a na vrh!!! |
 |
| Stavio bi Che i beretku, ali se ne bi vidjela u mraku... |
Naposljetku eto i te zore... u suštini ništa spektakularno... bili su je nafalili, Che je kontao da će u najmanju ruku izaći ono nasmiješeno sunce sa dječijih crteža i dodirnuti ga zrakom da ga probudi... možda je to doduše i sanjao, onako smrznut na kamenčinama na vrhu...
 |
| Gledaj dole u ćošku levata, još se penju... |
Dočekasmo zoru, što će reći da je vakat krenuti nizbrdo, omiljeni dio puta za Che-ova koljena... usput uživanje u uistinu spektakularnom pejsažu jer se isti naime nije vidio kad se išlo gore. Bio je naime mrak. A kad je mrak onda se ništa ne vidi. Hm, primjećuje se manjak kisika u zraku na ovim visinama...
 |
| Eto zore, eto beretke, reče ona stara herc.., pardon revolucionarna ;-) |
Po povratku nizbro stižemo do te čuvene Low's Peak Via Ferrata koja počinje na 3700m i silazi nazad do domova na 3200m, što je čini najvišom na svijetu (lokalci za nevjerne tome drže na zidu doma kopiju potvrde iz Ginisove knjige rekorda). Che je naravno opet požurio, pa je valjalo čekat ostatak naveze... prilika za još sahatak sna na kamenu... ako ništa pogled je dobar (ako si već gladan, hladan i nadr.an što ostali tako sporo silaze).
Ali zaboravljaš na sve kad se napokon ukopčaš na sajlu i kreneš.... nije džaba u Ginisovoj knjizi, prizori su spe'takularni....
Ali zaboravljaš na sve kad se napokon ukopčaš na sajlu i kreneš.... nije džaba u Ginisovoj knjizi, prizori su spe'takularni....
U suštini je ferrata podijeljena na tri dijela... prvi (i najspektakularniji) je pravo strm i tu je sajla fakat neophodna, držiš je se ko da ti je najmilija familija... drugi dio je neko žbunje i kamenjar na oko 3500m i tu se iskopčaš i hodaš stazom, koja nije opasna za pasti, ali je dušu dala za slomit nogu preko kamenica ili korijenja... treći dio se ukopčavaš na jednu drugu ferratu, koja je više penzionerska i tu većina raje i ide... stijena je dosta položenija, uglavnom oko 45°, ali se ne smiješ iskopčavati sa sajle jer je stijena većim dijelom vlažna i pravo klizava... a budući da joj je tekstura k'o šmirgl papir, NE ŽELIŠ se okliznuti... Che se naravno okliznuo, samo da proba kakav je osjećaj... i može vam reći da je osjećaj uistinu jedinstven... da je kojim slučajem trebao vaditi pasoš nakon toga, ne bi mu mogli uzeti otiske prstiju kako je odr'o dlanove...
Na stranu sve, pogledi odozgo su apsolutno neprevaziđeni... put se razvuče jer svakih par koraka neko vadi kameru i viče 'ooooooh'... ne znam šta se čude, kamenje ko kamenje, oblaci ko oblaci, 3500m ko 3500m...
Veseli francuz koji je postavljao ferratu povremeno je dodavao i zabavne faktore za ove što naročito vole prelaske na klimavim žicama preko ponora i ne smeta im visina.... dajgle kako su se prifatili sajle :) ... a onaj hajvan od Che-a tamo u pozadini, to je druga priča...
Mahnemo mami u Kanadi da nas vidi kako smo samo hrabi :)
Ponekad malo i zaboravimo one što su požurili prije nas, pa se počnemo kamenjat...
Napokon kraj.... ferrata je duga nekih 1200m, sve se može preći za puno brže od naših 4,5 sati, pod uvjetom da u navezi nemate budućeg doktora fizike, koji je odlučio da svoj prvi izlazak iz laboratorija u životu provede baš sa nama na ferrati... Che je bio na rubu živaca i boba mu je falila da dotičnog razveže iz naveze i ostavi, pa nek razmišlja gore na stijeni o sili zemljine teže i može li se ista kako pobijediti... al' hajde, revolucija može sačekati još koji sat (uffff!!!)
 |
| Napokon kraj: pogled na kišnu prašumu na kraju ferrate |
Po silasku u dom (iliti Hut) pakovanje stvari, dvije kriške tosta i trkom nazad da se pokuša pobjeći od kiše koja u ovo doba pada svako popodne... naravno nismo uspjeli pobjeći, što je silazak niz gore spomenutu strmen učinilo neopisivo zabavnom.... blato, klizavo kamenje, monsunska kiša koja pada sa apsolutno svih strana, uključujući i odozdo... uz sve to temperatura se diže sa nekih 5°C na 3200m na 35°C u podnožju, što zahtijeva stalno skidanje slojeva garderobe, nimalo zabavna aktivnost po već spomenutoj kiši i blatu... helem... ako ništa, vodopad sa početka penjanja sada je znatno bogatiji vodom i interesantniji za slikanje... naravno ako uspijete objektiv zadržati suhim par sekundi... (da li je potrebno naglasiti da ja nisam?)
Dodatni razlog što svi trče nizbrdo jeste što su mrske kapitalističke kompanije odlučile da im je dosta čekanja kojekakvih penzionera kojima treba 700 sati da siđu nizbrdo pa te fino obavijeste na početku da ako ne siđeš do cut-off vremena kada kreće prijevoz nazad za Kota Kinabalu, onda fino ima da se izvališ oko 80 dolara za posebno organizirani kombi samo za tebe.... pa da vidiš kako trče penzioneri....
Che-u se naravno nije problem smandrljeknuti nizbrdo, mada se njegova koljena i listovi nogu nisu baš veselili navedenoj trosatnoj vježbici, što su mu saopćili na veoma jasan način tokom sutrašnjeg dana (oooj!!!)
Ko preživi pisaće blog... al kad smo već sretno stigli u Kota Kinabalu uspješno obavljenog posla, za nagradu se prvo ide na porciju smeđih jaja, sojinih kolačića, klica, čilija i naravno nezaobilazne riže... yummy!!! Poslije se ide na masažu, ali se maserka nije htjela slikati pa ćemo taj gnjusni prizor prepustiti mašti čitalaca :-)
