Che u borbi protiv sex turizma i raznih drugih moralnih zala: Phuket

Kako odavno nije učinio ništa za dobrobit čovječanstva, Che se odlučio uputiti u daleki Thailand, i to ne bilo gdje nego baš u ozloglašeni Phuket...

Jakarta – ne d'o Bog nikom!

Stvarno je postignuće napraviti grad u kojem živi 13 miliona ljudi, a u kojem većina posjetioca završi sjedeći i zijevajući u lobijima svojih hotela. Ali eto, indonežani su dobro zapeli i uspjeli. Treba otići i vidjeti da bi čovjek povjerovao. I ni zbog čega drugog...

Taj nesavladivi engleski (3)

Taj nesavladivi engleski... (2)

 Autoru je očito teško biti focusED... :)

Šime Cipol u potrazi za Nemom, dio II: Nemo i podmorska raja

A sve je zapravo, kao u svakoj dobroj priči počelo... belajem... dođeš u po noći usred nigdječega a tamo u jedinoj sobi koju imaju za tebe ima jedina sijalica koja međutim ne radi. Semporna inače najviše podsjeća na neku od onih sumračnih trgovačkih ispostava na rubu džungle, kako ih opisuje Joseph Conrad, što će reći da njome vlada strašni mrkli mrak koji se iz džungle (ispod prozora) uvlači u sve pore sobe, čovjeka, njegovog uma i raspoloženja... uostalom pročitajte ''The Heart of Darkness'', da vam ga ne bih ja sad prepričavao... što se mene tiče nek se uvlači mrak kolko hoće, imam ja Tikku, samo nek se ne uvlače kojekakve druge baje iz džungle... ovdje se pitoni imaju nezgodnu naviku uvlačiti ljudima u krevete da se malo zgriju, a, fala na pitanju, meni je dovoljno toplo na +36 stepeni....

Na slici lijevo - lola sa recepcije 'popravlja' sijalicu smjesom dova, kuckanja, nostalgičnog gledanja u daljinu (u kojoj se ništa ne vidi, jer, sjetićete se, mrkli je mrak) i povremenog ponavljanja znakovitog 'HM!' (osvjetljenje čini blic podvodne kamere...)

Šime Cipol u potrazi za Nemom, dio I: Sibuan i Mabul

Šime Cipol je gledao crtani 'U potrazi za Nemom' i suznih očiju odlučio da se i sam uputi u potragu za imenovanim, da mu čestita na iskazivanju emocija od kojih se toliko isplakao da se razina pacifika podigla za nekoliko metara i prekrila većinu okolnog kopna... na slici gore: ovo malo kopna što je preostalo...

Mount Kinabalu + Low’s Peak Via Ferrata, Borneo

Mt. Kinabalu (4095m) reklamiraju kao najviši vrh između Himalaja i Papua Nove Gvineje, što manje govori o njenoj visini, a više o tome da u južnoj Aziji i Okeaniji baš i nema nekih turbo-visokih planina. Helem, 4 milje je 4 milje burazeru, što je dovoljan izazov i razlog za Che-a da na vrh pokuša pobosti zastavu revolucije!

Kampućija (I): Genocid kao turistički adut

Kao što sam već rekao, ili ću reći negdje drugdje na ovom blogu (ovisno kojim redom čitate teme...), u Kampućiji sa izuzetkom nekoliko sjajnih* turističkih bisera nema baš previše toga za vidjeti. S druge strane, jedna od stvari po kojoj baš svi znaju Kampućiju jeste kombinacija par riječi od kojih i onima koji su vazdan vukli keca iz Historije pođe nekakva jeza uz kičmu: Pol Pot, Crveni Kmeri, Killing Fields.

* Al' ono fakat!

Kampućija (II): Zemlja Lexusa i prosjaka

Tipično za jedno sje.ano, rastureno, izmoreno i izmoždeno društvo, Kampućija je danas zemlja ogromnih kontrasta između onih koji imaju sve i onih koji jedva da imaju sve svoje udove na broju... sje.ano društvo nema svoje normalne načine stratifikacije ljudi po klasama, ugledu, znanju, uspjehu i slično, već postoje samo PARE kojih imate ili nemate (što mi ovo odnekle zvuči poznato..?).

Obrazovanje, vjeronauka i Djeda Mraz u Kantonu Sarajevo

Neki pametni ljudi (vrlo definitivno ne bosanci) su više puta utvrdili i empirijski dokazali izravnu korelaciju između pažnje koju jedno društvo poklanja obrazovanju i nauci i njegovog blagostanja. Svaka uložena minuta vremena, truda, mrva pameti i marka iz budžeta, vraćaju se društvu stostruko i na sve moguće načine. Vrijedi, naravno, i obrnuta korelacija: svaka uskraćena marka, svaki nemotivirani profesor i istraživač, svaka frustracija tete u vrtiću – jedna više budala koja napušta obrazovni sistem, jedan patent manje, jedna marka zarade od izvoza manje, jedna više marka potrošena na uvoz nečega što sami nismo znali napraviti. 

Kampućija (III): Angkor Wat: kako neki mogu gore, a ja i Žuga ni na more?

Angkor Wat je totalno ludilo! A Kampućija generalno kao zemlja ne da gledat u sebe... da nije onako finih ljudi i pokoje atrakcije (vidi: Genocid, Sihanoukville), čovjek ne zna u šta bi gledao. Razvaljeni gradovi, sirotinja koja se valja ulicama, prašina ili blato (zavisno od sezone), slumovi, fabrike koje eksploatiraju bagatelno jeftinu radnu snagu i nepostojanje zakona pa izbacuju svoj otrovni otpad izravno u rižina polja ili ljudima pred kuće, prazna polja na kojima ništa ne raste jer su prepuna mina, bogalji koji su pronašli neke od tih mina, šikare na mjestima gdje su nekad rasle bujne džungle, koje su posjekli do zadnjeg (skupog tropskog) drveta. Uglavnom DNO dna! 

Kampućija (IV): Patnja u Sihanoukville-u

Znate šta?! Pošto sam se već i previše raspisao na drugim dijelovima priče o Kampućiji, mogao bih vas poštediti svoje neizmjerne mudrosti i vještine pisane riječi (hm, zapravo bi se to danas trebalo zvati 'kucana' riječ!), pa ću ovdje poredati sve same slike. A slika, kao što je to pažljivim čitaocima ovog Bloga poznato ''govori 1000 riječi, znaš!'' (© V.Ž.)

Nj.V. Balkanski novinar

Kako započeti priču o liku i djelu balkanskog novinara? Nimalo lako. Jer, za razliku od nekih drugih (možda bi trebali reći 'običnih') tipova poput ljekara, inženjera, seljaka i slično, novinar nije jednoznačna profesija. To čak nije ni profesija kao takva, više je riječ o pozivu mesijanskog tipa, koji shodno tome privlači odgovarajuće karaktere ljudi koji tu profesiju žive a ne samo obnašaju da bi kroz nju ostvarili nešto tako trivijalno poput prihoda ili profesionalnog uspjeha...

Vijetnam I: Uvod ko iz serije Znanje-imanje

Vijetnam je jedna od neispričanih putničkih priča, zemlja o kojoj mislite da sve znate, a opet ništa ne znate... u mnogo stvari je Vijetnam jedna od rijetkih zemalja u Aziji za koje još uvijek vrijedi onaj već otrcani marketinški slogan ''Truly Asia'' (istinski Azija), sa kojim se neosnovano kite neki drugi frankeštajnski miksevi istočno-zapadnih društava, koji su u tim miješanjima izgubili ono što je dobro od istoka a prigrlili ono najgore od zapada, pa se sa tim sada još pokušavaju ponositi...

Vijetnam II: Hanoi

Ako zanemarite četiri miliona kamikaza koji ulicama samoubilački jezde biciklima, skuterima, triciklima, rikšama, autima, kamionima i pokušavaju ubiti svaku volju za životom (a počesto i sam život) malobrojnim turistima, Hanoi je zapravo divan i čak romantičan grad, prepun historije i volje za životom, koju nisu uspjele zatrti ni američke bombe koje su ga ravnale deset godina, niti divlja lokalna verzija socijalizma, koja ga ravna od kad je amerikancima dosadilo, pa su otišli to raditi negdje drugdje...

Vijetnam III: Vozilice i prometalice

Promet je nešto, kako da se izrazim – neopisivo. Kada sam tražio informacije o Vijetnamu prije dolaska, iznenadio sam se kada sam pročitao da se u ovoj zemlji 'teorijski' vozi desnom stranom. Sve što vam nije jasno, samo vam se kaže kada prvi put pokušate preći i najmanju sporednu uličicu negdje u Hanoiu (ili bilo kojem drugom mjestu, što se toga tiče...).

Vijetnam IV: Opet Hanoi, pa Halong Bay

No nazad na Hanoi (kojem se vrijedi vratiti, za razliku od većine drugih mjesta u Vijetnamu). Bez obzira što ćete, nakon što u roku u od sat vremena vidite barem tri saobraćajke, pomisliti kako u Hanoiu živi sve go' luđak, zapravo samo morate sačekati da dotični sjašu sa svojih projektila na (uglavnom) dva točka, dočim kamikaze postaju nasmijani haveri cijelog svijeta, koji zagrljeni na obalam jezera gledaju u vodu, plešu po parkovima, ili onako sebi za dušu sjede na klupama i sviraju...

Vijetnam V: Open Bus

Vjerojatno najbolji način za obilazak Vijetnama u vlastitom aranžmanu jeste putem tzv. 'Open Bus-a', koji predstavlja vijetnamsku verziju hopper bus-a, u kojem platite jednu kartu za relaciju sa kraja na kraj zemlje (iz Hanoia do Saigona ili obratno), usput stajući na svim interesantnim lokacijama u kojima mislite da vrijedi ostati dan-dva ili više...

Vijetnam VI: Hue

Hue se reklamira kao nekakav imperijalni grad, sjedište dinastije Nghuyen, ili nešto u tom folu. Mada svi očekuju nekakvu grdnu starinu (ipak je ovo Azija), citadela koja je predstavljala sjedište cara zapravo potiče iz 19. vijeka, kada je ova dinastija zasjela na tron, osnovala grad, i kada je Vietnam već uveliko padao pod francuski kulturni i politički uticaj, što se vidi i po arhitekturi utvrđenja. Imperijalni dvor unutar citadele je predstavljao lokalnu verziju zabranjenog grada u Beijingu, ne pretjerano impresivnu, ali zasigurno dovoljno carsko kičastu...

Vijetnam VII: Hoi An, Nha Trang i Mui Ne

Blagoslovljen kartom za Open Bus, stajem na svim stanicama turističkog itinerera po Vijetnamu, pa tako i u ova tri gradića. Ovaj prvi (Hoi An) je šarmantan, sav je šminka i po danu, a pogotovu po noći, kada se pretvara u pravi grad-licitarsko srce... diskretno osvijetljene ulice (ovo morate primijetiti, jer je ulična rasvjeta poprilična rijetkost u Vijetnamu, Tikka vlada!), male radnjice, restoranćići i kafanice na obali rijeke... a sve skupa nema baš previše stranaca, uglavnom je ova šminka za lokalce koji tu dolaze da odmore dušu i tijelo...