Kako započeti priču o liku i djelu balkanskog novinara? Nimalo lako. Jer, za razliku od nekih drugih (možda bi trebali reći 'običnih') tipova poput ljekara, inženjera, seljaka i slično, novinar nije jednoznačna profesija. To čak nije ni profesija kao takva, više je riječ o pozivu mesijanskog tipa, koji shodno tome privlači odgovarajuće karaktere ljudi koji tu profesiju žive a ne samo obnašaju da bi kroz nju ostvarili nešto tako trivijalno poput prihoda ili profesionalnog uspjeha...
Shodno mesijanskom karakteru svog poziva, balkanski novinar je najbliži ovovjekovni pandan onome što se nekad zvalo univerzalni genije. I baš kao što se univerzalni genije Leonarda da Vinčija bavio i slikarstvom i mehanikom i arhitekturom i izmišljao padobran, njegov balkanski savremenik je vrhovni autoritet u tako raznovrsnim područjima poput poljoprivrede, književnosti, Daytona, organizirane religije i kvalitete rakije kruške.
Bez obzira što mu je (ili joj, premda je ovo još uvijek pretežno muško zvanje) u prosjeku trebalo 10-13 godina da završi ne baš težak studij žurnalistike na ne baš prestižnom provincijskom balkanskom univerzitetu, naš novinar u potpunosti vlada materijom koja mu omogućuje da u jednom dahu piše tekstove kojima će s pozicije autoriteta analizirati nečiju doktorsku disertaciju iz oblasti filozofije, donositi konačan sud o razlozima zbog kojih je propala proljetna sjetva kukuruza, definirati konačno rješenje bosanskog ili kosovskog pitanja, kao i praviti stručnu analizu o prednostima nuklearne energije nad termoelektranama na ugalj. Nema onoga ko je nedodirljiv dok traje borba za konačnu istinu. Izuzev njega, to jest. Onaj ko je njega dirnuo bolje da je dirnuo osinjak. Za razliku od ijedne druge profesije na ovom svijetu, balkanski novinar uživa potpuni imunitet u radu i preseravanju zahvaljujući specifičnom lokalnom tumačenju instituta koji se zove sloboda štampe.
Bez obzira koliko stručna i ina javnost budu razbijali glave i imali različite stavove o teškim pitanjima koja se tiču finesa u pojedinim visokosofisticiranim oblastima, naš će univerzalno obrazovani novinar, samo kada to pitanje jednom dođe na red u njegovom pretrpanom rasporedu, iznijeti stav (ne informaciju ili mišljenje, nego isključivo stav!) koji će predstavljati konačno rješenje nekada dugogodišnje neriješive zagonetke. Uzalud vam godine studija i prakse medicine gospodo doktori, ON je taj koji će presuditi trebaju li nam ili ne specijalizirane klinike za dijabetes, a i otvoriće nam svima oči da uvidimo vaše zablude u pogledu metoda koje tako neupućeno koristite kada liječite bolesne od raka. Problemi balansiranja budžeta i rješenje za izlazak iz recesije? Pih! Dvije i pol kartice teksta i rješenje je na stolu i toliko je očito da ga vide svi, izuzev tamo nekih neupućenih ekonomskih stručnjaka, ministara ekonomije i štatijaznam tamo nekih međunarodnih finansijskih institucija.
Da bi mogao biti tako informiran, naš tipični balkanski novinar zapravo ne provodi previše vremena u svojoj redakciji – koja kao takva često i ne postoji – već ordinira u opet tipičnom balkanskom kvazi-urbanom bircuzu. Točnije, u navedenom lokalu dotični provodi većinu vremena koje mu je dato na ovom svijetu, tamo i jede (mezu ili grah iz birca, ili burek po koji je poslao nekog pripravnika kad se sinoć posvađao sa gazdom koji mu nije dao da više jede na kredit) i spava kad mu glava padne na sto, a kad mu jednom u pola godine baš dođe priša u momentalno praznom lokalu, moguće je i obaviti snošaj sa konobaricom Mirom koja ga je došla probuditi, oprati suđe i otvoriti kafanu. Ne govorimo o seksu naravno, jer je to jedan plemeniti čin koji nema nikakve veze sa 15-sekundnim pristavljanjem debeloguzoj konobarici dok ova ravnodušno pere suđe masnom krpom u zelenkasto-smeđoj vodi sudopera. Iz ovih razloga ćete u crnoj hronici ili trač rubrici uvijek čitati da su protagonisti priče imali snošaj a ne seks, a u privatnom razgovoru ili na fejsbuk statusu novinara da je ''seks precijenjena stvar''. Lokacije bircuza su tajna koju znaju samo upućeni i oni koji su prošli inicijaciju u red probranih mudrosera kvazi-intelektualnog tipa. Na neki način ovi bircuzi predstavljaju onaj paralelni željeznički peron (9. i ¾) sa kojeg polazi Hogwarts Express kojim Harry Potter i družina kreću na studij skrivenih tajni svemira: oni su tu među nama, uvijek u strogom centru grada, svi smo pored njih prošli milion puta, ali iz nekog razloga (valjda što nismo inicirani u red probranih) nismo nikada primijetili da su tu. Oni su u Glavnoj ulici ili odmah pored nje, ali su uvijek u nekom polu-prolazu, pasažu, polu-podrumu ili sličnoj polu-dimenziji koja je vrlo blizu ovoj u kojoj obični puk živi, ali ipak nije ista. Čak što više, kada nam neko i pokaže neki od tih birceva (i mi se šokiramo ''pa ovuda svaki dan prolazim, a nikada...!''), nekako se nikada ne osjećate ponukanim da u njih uđete, bez obzira na svu tu navodnu ekskluzivu kojom kao zrače. Ponekad, sada kada znate gdje su, prođete pored birca upravo u trenutku kada se otvore ulazna vrata i nekako vam zračenje te ekskluzive više danfa na neopranost, jeftinu brlju, ustajalo smrdljive stolnjake i dlakave pazuhe konobarice u borosanama.
Zahvaljujući stalnom prisustvu mnoštva veoma upućenih istomišljenika u navedenom bircu, Nj.V. balkanski novinar također ZNA sve tajne koje nisu u domenu nas običnih smrtnika. Već i kraći razgovor sa Nj.V. (samo ako nas dotični udostoji svoje pažnje i mudrosti, što baš i nije lako postići – potrebno je prvo zovnuti turu brlje!) otkrit će nam odgovore na pitanja koja su nas tolike godine žuljala kao dva broja manje cipele. Ko je ubio John F. Kennedyja? Za koga je zapravo radio Milošević/Izetbegović/Osama bin Laden? Šta se motalo po glavi George Busha Jr. kada je donosio odluku o napadu na Irak? Ko g.zi urednicu one druge novine? Sve ove odgovore dobit ćete od izvanredno upućenog novinara, samo valja održati tempo zvanja tura. Zapravo, samo kad bi naručili dovoljno tura, saznali bi ste i odgovore na pitanja koja muče ne samo vas već i svekoliko čovječansto, tipa svrha egzistencije, postojanje života poslije smrti i slične trivijalnosti na koje bi dobro upućeno Nj.V. odgovorilo počevši sa već standardnim ''slušaj TI da ti JA kažem kako je to u stvari: ..!'').
Razlog zbog koje nećete saznati baš sve odgovore, bez obzira koliko bili spremni častiti ne samo sugovornika već i cijelu kafanu (što finansijski baš i nije neizvodivo, budući da su cijene brlje i meze u skladu sa njihovom kvalitetom – prilično niske), je vrlo prozaičan. Imenovani novinar sugovornik, koji se između ostalog ponosi i svojom sposobnošću da popije više nego ijedan član njegove redakcije, taman kada se bude spremao otkriti vam najveću od svih tajni, ustaće da se istekira. Kada se nakon nekog vremena ne vrati, uputit ćete se za njim zabrinuti da ga nije dohvatila zločinačka ruka nekog od mnoštva tajnih agenata koji ga stalno prate i pokušavaju ga spriječiti da oda najveće tajne. Srećom po imenovanog novinara (a na nesreću vas koji čekate da čujete tajnu) i ovog puta je dotični uspio pobjeći agentima tajne sile, ali se u gunguli okliznuo na skliske pločice umazanog kafanskog wc-a, ljosnuo koliko je dug i širok, udario glavom o vodokotlić i onesvijestio se, pritom se još i sav zapišao, jer je netom prije sve gungule taman bio pustio kanarinca. Srećom po nas čitaoce novina i općenito medijske konzumente, Nj.V. balkanski novinar je višegodišnjim obračunima sa vodokotlićem i pločicama wc-a, kao i povremenim okršajima (praznim) flašama sa suparnicima za naklonost drugarice Mire uspio, ne samo da slomi ručku vodokotlića, već i da podigne svoju fizičku i mentalnu otpornost na nivo na kojem bi mu pozavidjeli i specijalci što onomad ubiše Osamu. Već sutradan je naš komandos-novinar opet na svojoj poziciji na prvoj šank liniji i jedini trag sinoćnjih burnih događaja je poveliki krvav tufer koji štiti par šavova negdje poviše lijevog uha. U skladu sa tradicijom svojih vojnih kolega specijalaca, i kod novinara će ovaj ožiljak s godinama poprimiti mitski status i prerastaće (prema potrebi) u trag obračuna sa agentima tajne sile, domaćim izdajnicima, nekim odavno mrtvim lokalnim gangsterom (j'o kad sam onda puko Ćelu šakom...), ili pak trag noktiju one manekenke koja se jednostavno nije mogla kontrolirat kad sam joj ga JA pristavio.
Nazad na bojnom polju, pardon, radnom zadatku, balkanski novinar kreće u ispunjenje svoje mesijanske zadaće objašnjavanja neukom puku prave prirode stvari i pojava koje nas okružuju. Imajući u vidu njegov uzdignuti status sveznajućeg mesije, postaje vam jasno da u prostoru između dva horizonta balkanskog novinara nema mjesta za još jednog tako savršenog i ispravnog čovjeka kao što je on. Iz vizure ovog pravednika, svi drugi su do svog statusa, znanja, moći, novca, uticaja i koka došli nekom prevarom, krađom ili nečim još gorim, ali svakako nezakonitim. Čime - e to je upravo NJEGOV zadatak da otkrije i objavi svekoliko pučanstvu, gladnom i žednom njegovih mesijanskih objava.
Živeći na ovakvom Balkanu i u ovim vremenima, naravno, posao mu je umnogome olakšan, budući da veliki broj onih koji mu se nađu na meti i jeste došao do svega na mutan i prljav način. S druge strane stoje milionske mase ubogih, nezaposlenih i prevarenih, koje od mesije, pardon novinara, očekuju kratko i jasno upiranje prstom u krivca za svu njihovu patnju: ON JE TAJ! U procjepu između svoje samopravedničke vizije svijeta i publike gladne krvi, njegova svijest formira sliku u kojoj nema mjesta za dobro, zaslužen uspjeh, rezultat truda, itd. SVI na ovom svijetu su do SVEGA što imaju došli prevarom i krađom. Svi oni imaju para samo zato što kradu i svi guze dobre koke samo zato što su one sponzoruše koje se lijepe na pare. Jer da nije tako, zar ne bi upravo ON, Nj.V. novinar, onako pametan, sposoban, pravedan i lijep, imao brdo para i guzio dobre koke, a ne da ga gazda bircuza svako malo opominje da plati dug il' će ga izbacit'. A ni Mira ga nešto ne ferma u posljednje vrijeme.
Postoje doduše političari i tajkuni koje njegovo otrovno pero ama baš nikad ne spominje u svojim napisima, ili ih (čak) povremeno i fali i nebesa uzdiže. Nama, čitaocima njegovih novina ili gledaocima njegove televizije doduše ponekad nije jasno zbog čega se baš onaj od niza ratno-profiterskih političara/tajkuna toliko razlikuje od drugih da ga ovaj, neovisni i nadasve neustrašivi novinar i borac za istinu i pravdu nikad ne blati. Čak što više, objavljuje mu reklame na naslovnoj stranici. U rijetkim trenucima kada ga neko od novinara iz konkurentske redakcije uspije dobiti na mejdan na kojem nema vrdanja (npr. TV emisija uživo) i priupita za ovu naizglednu nelogičnost, naš se vispreni virtuoz pera i britke riječi najednom nađe (kako će poslije objasniti u svojoj kolumni) van svog elementa i nekako mu – znam da zvuči nevjerojatno – odjednom ponestane riječi i izraza, pa nas nekim nemuštim jezikom obdaništarca pokušava uvjeriti da je-zapravo-ovaj-ma-nije-to-baš-tako-znate-ovaj-on-je-ovaj-pomogao-puno-ovaj-sirotinje-ovaj-a-i-ovaj-imao-je-on-ovaj-para-i-prije-ovaj-rata-ovaj-njegovi-su-znate-ovaj-bili-bogata-porodica-ovaj-u-srednjem-vijeku-pa-zato-ovaj-mrlj-mrlj-mrlj-eto-to-je-to-ovaj.
Nakon te male nezgode sa nezgodnim pitanjem, sjećanje na koju alkohol brzo ispere, naš se neovisni i neustrašivi balkanski novinar vraća svom križarskom pohodu protiv profitera, tajkuna, političara, profesora i svih onih što guze bolje koke od njega. Ide tako mesija, bolje reći gazi, preko leševa ako zatreba, i ne mari ako će u svom pravedničkom pohodu tu i tamo načepiti i nekoga nedužnog. Jer takvi u njegovoj viziji svijeta, koja se nejasno nazire kroz alkoholnu izmaglicu, i ne postoje. Kada ponekad takvog nekog toliko načepi da mu čak i sud mora reći da je pretjerao i da se čovjeku mora izvinuti što mu je uništio karijeru/posao/brak/život, naš se novinar nimalo ne sekira, objasnivši i sebi i drugima da mora da tu ipak ima nečega, ne bih ja džaba o njemu pisao... A ako stvari postanu toliko očigledne da čak ni on ne može poreći da je zajebao i da je recimo nevin čovjek ostao bez posla zbog njegovog novinarskog preseravanja, onda na scenu nastupa zadnji argument: naš novinar je zapravo čovjek boem, slobodnjak, kafana je njegova kuća, njemu malograđanske kategorije tipa pos'o, porodica ne znače ništa... sve materijalno je svakako prolazno. Tačka, savjest oprana, Miro daj još jednu turu i stišaj taj kastafon, ne mogu s ljudima progovorit'.
Balkanski novinar je, naposljetku, čovjek koji čita ove redove i u sebi misli: e jadna li ti majka kad te JA dokačim!!
