 |
| Već standardna frka i gužva, ali i pokoji neboder, sa (što ti je reć!) heliodromom 'tatrane |
Budala ko ja u ulici načičkanoj sa jedno 800 hostela i hotela svih vrsta i kalibara morala je probrati hostel koji kao da je ispao ravno iz kakvog filma koji predstavlja pokušaj ekranizacije stripa Alan Ford, sa natruhama Adams Family zapleta i karaktera. Kao i većina ustanova ovog tipa u Vijetnamu, porodično je vlasništvo, što garantira živopisnu atmosferu gdje je prostor oko recepcije zapravo dnevna soba porodice. Mnogobrojno (ipak je ovo Azija!) krdo male djece je uvijek u pokretu, najmanje jedna friško skinuta pelena svojom aromom pokušava potisnuti mirise iz kuhinje, na putu do sobe probijate se kroz nagomilane bicikle, motore, dječija kolica i ruksake vakih ko ja koji upravo negdje odlaze ili od tamo dolaze, ko bi nam ga znao...
 |
| Ulaz u predvorje pakla |
Međutim, dosta ovakvih familija je poprilično normalno, što se ne može reći za moje domaćine u saigonskoj ispostavi tajne grupe TNT. Na recepciji (kuhinjskom stolu) sjedi teta sa izrazom lica kao da je upravo čula da je ponovo izbio rat u Vijetnamu (i koja svaki put kada uđete pokušava da vam iznajmi sobu, pa morate da joj objasnite da ste već par dana tu...). Na stolu i pored njega u SVAKO doba dana leže, sjede, spavaju ili piju njena dva sina tinejdžera, od kojih je jedan, kao i mama, mortus pijan 24/7, dok je drugi na amfetaminima (najpopularnija droga u regionu, btw), pa je naizmjenično histerično radostan što vas vidi ili vas pak promatra iz mračnih dubina svoje depresije sa izrazom lica koji govori 'samo me pozdravi pa'š vidit!'. Hostel zaudara na urin kao da se neko redovito ispišava na stepeništu, na svakom spratu stoje kante za smeće. Kad se jedna napuni, teta i sinovi jednostavno donesu novu, praznu, ostavljajući naravno staru. Tako da u prosjeku na vrlo uskom prostoru ispred dvije sobe koje postoje na spratu (sjetite se - Vijetnamska arhitektura – visoko i usko) broj korpi varira od 3-7 u bilo koje vrijeme. I da, i one zaudaraju. Strašno (sjetite se temperature zraka J).
 |
| Al' zato pogled iz sobe nije loš! |
Sobe su začuđujuće upotrebljive, ako izuzmemo da u kupaoni ne radi svjetlo, a ako pokušate teti i sinovima reći da ga zamijene oni vas po povratku u hotel dočekaju sa izvještajem 'ima već sijalica u kupatilu!' (da znam da ima, ali NE RADI!!! – nejse, sreća pa imam svoju Tikku sa sobom, uh!). U prvoj sobi u koju su me smjestili erkon je radio ukupno 5 minuta i onda crkao. Bez erkona u Saigonu jednostavno ne možeš i tu ti ja odem dole i reknem teti da nešto učini. Slijedi epizoda iz već spomenute Adams Family serije: teta šalje drogirane/pijane sinove, pijani mahmura po sobi i gleda TV, šteke, zavjese, govori ''veri guuud'' i ode nakon 3 minuta (ah da, ni jedan ne govore ni rijeći engleskog, odnosno ovaj pijani zna reći ''veri guuuuud'', što često naglašava). Onaj na speedu je upravo bio u histerično-euforičnoj fazi, pa skače po krevetu, urla, pritišće dugme on/off jedno 5000 puta u 2 minuta, pa onda sa manijakalnim izrazom lica pritisne obraz uz erkon i vrisne ''aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!!!!'', valjda da kaže da radi. Kad ga ja onako zblanuto pogledam i kažem da ne radi, jer nisam budala i erkon fakat ne radi, onda on opet ponovi akt sa on/off dugmetom i euforičnim vrištanjem, usput pokazujući kako snažni vjetar kovitla sve po sobi ''uuuu fiiuuuuuu uuuuu!''.
 |
| Na ulici ispred nije loša atmosfera... |
Budući da meni nije ništa hladnije od njegove impersonacije vjetra, nekako iz obojicu izbacim iz sobe i siđem to tete (koja još uvijek šokirano gleda u jednu tačku na suprotnom zidu, naprosto ne vjerujući da će OPET da bude rata) i zatražim drugu sobu. Ona mi šutke baci drugi ključ, ne želeći da se raspravlja, jer šta su moji problemi sa klimom u usporedbi sa viješću koja ju je toliko šokirala... da, u drugoj sobi radi erkon, tačnije ledeni vjetar kovitla sve po sobi baš kao da je i erkon na speedu, ali problem postaje vidljiv tek kasnije. Naime ovaj erkon radi na maximumu, ali STALNO, ne može se ugasiti nikakvim trikom, čak ni izvrtanjem osigurača iznad vrata... šta je tu je, otvorim prozor pa si nekako otvaranjem i zatvaranjem reguliram temperaturu u sobi.
Dobro je, samo da rata ne bude!
 |
| Kroz ovu kapiju se probio onaj tenk na kraju onog filma o Vijetnamu, '75-e |
 |
| A evo i tenka, da ne bude zabune! |
Inače ako ste se pitali gdje je ona druga zgrada (ambasada) sa koje nisu polijetali tenkovi nego helikopteri, isto na kraju ovog filma o Vijetnamu, e nje više nema.... naime preživjela je film, ali kad su se Vijetnamci i Ameri pomirili sredinom 90ih, vratili su zgradu amerikancima, koji su je iste sekunde srušili... bila je valjda stara, šta li... :)
