SarajevoTrekker: Bukit Kutu Hike

U zemlji u kojoj se sve vrste prijevoza, pa i one na najkraćim relacijama, odvijaju isključivo uz pomoć motora sa unutrašnim sagorijevanjem, planinarenje, pretpostavljate, nije bas zastupljen vid rekreacije. Ipak, upornost se uvijek isplati, pa se tako nađe i družina mala ali odabrana za dvodnevni izlet na Bukit/Gunung Kutu (brdo/planinu pijavica).

Svako planinarenje počinje...

... džipom. Naš je u ovom slučaju Pajero koji je zapamtio i puno bolja vremena, ali dobar je... izuzev što se u tropskoj klimi BAŠ primijeti da mu ne radi klima... kao i da pali otprilike kao dizel golf na Bjelašnici zimi... ne znam samo šta je problem s paljenjem na +30 C....

Kad se malo bolje pogleda, Pajero je okićen zanimljivom ornamentikom ;-) ali dobro, svastika je navodno u Aziji veoma popularan simbol, nema veze sa nacizmom... kažu :)

Usput se tokom dvosatne vožnje od Kuala Lumpura prema istoku nekoliko puta staje da bi se okrijepilo na nekom od usputnih improviziranih zalogajnica kakve ovdje nalazite na svakom koraku... u Malajaca se inače sve vrti oko hrane, jede se stalno, čak se i pozdravljaju sa ''Suda Makan?'' (jesi li jeo?) umjesto dobar dan... ja, nenaviknut na toliko žvakanje vrijeme ubijam vrebanjem scena za slikanje

Dobra stvar je što se također jede puno voća, koje se prodaju na ovakvim mjestima uz cestu.... interesantno je da je većina ovog voća samonikla, raste ili potpuno divlje u džungli, ili zahtijeva minimalno održavanje i intervenciju ljudi. Nažalost, u gradovima srećete sve manje ovakvih scena, proliferacija fast-food restorana i slatkiša potiskuje voće sa menija, što se vidi i na trbusima stanovnika :)

U podnožju planine nalazi se selo Pertak kojeg naseljavaju Orang Asli, kako u Maleziji nazivaju aboridžine, tj. urođeničko stanovništvo ove zemlje. Kao i drugdje u svijetu, karakterizira ih siromaštvo i život na marginama društva... u Maleziji, gdje su izvorno živjeli u džunglama, vlada ih, uz pomoć UN i drugih organizacija, naseljava u tipska naselja na obodima njihovih nekadašnjih prebivališta... u suštini Orang Asli nemaju pojma šta bi radili u ovim selima, što dovodi do već toliko puta viđenog scenarija u kojem postaju ovisni o humanitarnim donacijama... pojavi se džip, djeca trče za njim, nadajući se nekom slatkišu... kasnije trče odrasli... pa do sljedeće donacije....

Jednom kada započnete penjanje (nakon JOŠ jedne pauze za jelo na samom startu, oj majko!) vrlo brzo se ulazi u džunglu, ispresjecanu rijekama, rječicama, potocima i slicnim pokretnim masama vode...

Vode u Maleziji ima u izobilju: u rijekama, u zemlji (sve je blatnjavo), pa čak i u zraku (vlažnost 96%!)... uglavnom sve je mokro, pa tako i planinar-namjernik... dragocjeni savjet glasio bi: pomiri se da si mokar, svaki pokušaj ostajanja suhim samo ti odlaže trenutak kvašenja i ne vrijedi izgubljenih nerava :)

Još nešto: kada usred nigdje ničega u dubini džungle ugledate dvije cure kako se kupaju...

... nemojte misliti da je život film...

... dotične se naime kupaju potpuno obučene... džins i sve... :) još jedna tipično-malezijska-folklorna pojava: kupaći kostimi su još uvijek nepoznanica, kao i skidanje bilo koje vrste, pa makar i u dubinama džungle.

Hiking kroz džunglu je standardan, malo ravno, malo strmo uzbrdo, nimalo nizbrdo, barem ne do sutradan... malezijske planine nisu nešto posebno visoke (vrh Bukit Kutu je tek mrven viši od 1000m n/m), njihova ljepota je upravo u tome što su redom prilično nedostupne, do njih vode staze kroz netaknutu džunglu gdje nema ama baš nikakvih tragova civilizacije... nije rijetkost da se do nekih vrhova, visokih tek preko 2000 metara, mora kroz džunglu pješačiti i po dva-tri dana najkraćim putem...

Tokom penjanja standardni šumski prizori, ali sa modifikacijama: bambus trupci umjesto naših debala, starinski način prikupljanja kaučuka u šumi divljeg kaučukovca.... bambus inače raste kao neki ludi korov i zapravo ga je korisno sječi... narašće svakako novi u roku od par sedmica... za razliku od naših stogodišnjih borova i jela :(

Sa flore na faunu... koje, iznenađujuće za mnoge i nema baš tako puno kao što to mi običavamo misliti kada se spomene džungla i tropi... najviše je (avaj!) insekata, i to svih mogućih varijacija: pužućih, gmižućih, letećih, skačućih, plivajućih, zemljokopačkih, itd itd... Za razliku od naših, ovi insekti su GLASNI, nevjerojatno glasni, džungla oživi raznim krikovima, puhtanjima, urlicima i ćurlicima čim padne mrak... rekao bi čovjek da se krdo slonova probija kroz gustiš, kad tamo nakav zrikavac, šta li... doduše, poveliki su im insekti, što može djelomično objasniti njihovu grlatost... ova stonoga je doduše nijema (valjda...), ali te lijepo frapira pomisao da ti se ovako nešto uvuče u vreću naveče...

Malo se onda i penjalo... napokon... malo više doduše, dionica je baš ono uz nos, a sa druge strane to što ide kroz džunglu znači da je svaki centimetar tla prekriven isprepletenim korijenjem, povaljanim granama različitog nivoa bodljikavosti, lijanama preko kojih se svako malo slomiš zato što izgledaju kao povaljane grane, da bi te onda kad ih dohvatiš nogom naprosto povukle nazad i prema gore, vrlo vješt manevar podapinjanja, koji ti uz to snagu izvlači na slamku... ali duh ekipe male ali odabrane ništa ne može uništiti! :)

Jednom na vrhu, ekipa nailazi na već poveliki kamp utaborenih studenata, koje njihova studentska organizacija želi 'navući' na planinarenje i zdrav život... na mjestu tabora nekada se nalazio sanatorijum britanske vojske u kojem su se vojnici oporavljali od raznoraznih tropskih boleščura. Razlog: na planinskim vrhovima poput ovoga klima je potpuno drugačija od one u nizijama, vlažnost je manja, navečer bude i prohladno (za malezijske standarde tj., meni je termometar pokazivao 20 stepeni u ponoć, 18 u zoru, što je opet minimalno 10 stepeni niže od temperature u podnožju!). Britanci su, tražeći bolju klimu u kojoj bi njihovi kolonijalni oficiri mogli uživati u doba kada nisu postojali klima uređaji, načičkali vrhove brda oko Kuala Lumpura kojekakvim oficirskim klubovima i sanatorijumima, od kojih su neki danas pretvoreni u popularna izletišta, resorte i kockarnice za odmor duše i tijela napaćenih malajaca. Bukit Kutu je zadesila drugačija sudbina i ovo brdo je danas zapuštena i zarasla ruševina koju posjećuju tek rijetki entuzijasti...

Primjećujete da su 'šatori' većinom zapravo samo komadi plastike prebačeni preko užeta razapetog između dvije motke. Ipak je prevruće za boravak u klasičnom šatoru i svaki je dašak vjetra da vas rashladi dobrodošao...

Čim se stiglo, malajci se bacaju - a na šta drugo nego na kuhanje... lonci zvone, šerpe zveckaju, primusi huče na sve strane... operacija traje par sati, što nekoga ko nije odavlen (tj. mene) naprosto fascinira... kolika pažnja se ovdje posvjećuje hrani, to mi nikada neće potpuno ući u glavu... što se mene tiče, ja planinarstvo poistovjećujem sa konzervama, ustajalim okamenjenim sendvičima i (u rijetkim trenucima nadahnuća) instant tjesteninom... prizor gozbi koje se priređuju na ovdašnjim planinama baca me u trans :)))

Poslije ovakvih kulinarskih bakanalija, nije ni čudo kako je ostatak večeri nekako melahnolično protekao, uz zrikanje (kričanje, hroptanje, urlanje, vrištanje, itd., gore pomenutih insekata)... našla se i gitara, pa se punih stomaka i sretnih blaženih pogleda pjevalo na nekim čudnim jezicima do kasno u noć....